Iz štampe bi, ovih dana, trebalo da se pojavi treće izdanje „Šahovskog vijenca“, autora, profesora Maksima Lutovca.
Ne zna se koje je kapitalno šahovsko djelo prof. Lutovca: turniri Sozina 2003-2010. ili „Šahovski vijenac“. Možda je to ipak treće, dopunjeno i izmijenjeno izdanje „Šahovskog vijenca“, koje je završio u osamdeset petoj godini. Kad čuje ovaj podatak i kad pročita poglavlje „Sjećanje na drugove“ u kojem autor svodi neke životne račune i zapisuje s ljubavlju i sjetom koga sve nema od onih sa kojima je vojevao ljute šahovske bitke, neupućeni čitalac može da pomisli da je u pitanju testamentarno djelo. Ali, grdno se vara: Maksim Lutovac još nije stavio tačku na svoj spisateljski opus. Tačka toliko ne liči na njega. Interpunkcijski znak njegovog života bila je i ostala zapeta.
Zbog njega je, svojevremeno, latinsku poslovicu: „U zdravom tijelu zdrav duh“, jedan ovdašnji hroničar, premetnuo u: „U zdravom duhu, zdravo tijelo!“ Na njegovoj umnosti i optimizmu već decenijama grije se njegovo tijelo i crpi energiju.
Poseban utisak na čitaoca ostavlja poglavlje „Ironični junak“, u kojem je šah protutnjao kroz vjekove kao aktivni sudionik i determinator značajnih događaja i ljudskih sudbina. U moru tananih lirskih zapisa, zaiskrila su tri prva pasusa o Maksimovom prijatelju dr Ljubu Živkoviću, kao i osvrt na knjigu Božidara Ivanovića „Igrati svoj život“.
Lutovac je suvoparne tabele, vrcavim anegdotama i stihovima neprevaziđenih crnogorskih lirika Lesa i Vita, napravio tečnim i svježim kao da su potoci u njegovim Dapsićima.
Kad ga je njegov stari drug, šahovski majstor, oftalmolog iz Subotice, dr Boriša Karadžić, na Trgu pjesnika u Budvi, na promociji prvog izdanja „Šahovskog vijenca“, ukorio da ga nema u „Vijencu“, Maksim se nije pravdao nego je jednostavno rekao da je u pravu i ispravio grešku, praveći od svega lijepu anegdotu. Inače, tu je na tom znamenitom Trgu pjesnika, legendarni Svetozar Gligorić izgovorio onu već antologijsku rečenicu o „Vijencu“ i Bibliji.
Lutovac je „Šahovski vijenac“ napisao „Sine ira et studio“ („Bez ljutnje i pristrasnosti“), jer mu je strana svaka vrsta sujete i zavisti, a drugi razlog proizilazi iz činjenice da je pravičan i, što je najvažnije, nevjerovatno odan šahu. Bilo kakva nepreciznost ili nejasnoća bila bi ravna izdaji drevne igre, njegove najsvetije stvari.
Svojim razbarušenim stilom, ali i sjajno iznijansiranim i pogođenim riječima, izvađenim iz neke davne, zaboravljene riznice, koje niže kao najljepši, zlatni vez, autor je u ovoj knjizi uspio da oživi šahovske figure, da ih pusti niz 500 i kusur strana i zauvijek pridobije brojne čitaoce, ne samo iz svijeta šaha. Jer, i mladi ljudi koje šah zanima koliko i lanjski snijeg, imaju rijetku priliku da, makar u predahu između dva zalogaja brze hrane, nešto nauče od Maksima Lutovca i njegovih ljekovitih zapisa o životu povodom šaha.
