Nizom dešavanja obilježen je važan jubilej – 100 godina Fudbalskog kluba „Mornar“. Tim povodom, gosti u emisiji Radio Bara „Sportski mikrofon“ Ilije Kovačevića bili su urednik monografije „Stotinu Mornarovih godina“ Željko Milović i koautor, bivši fudbaler i trener „Mornara“, novinar Dragan Baka Stojanović.
RB/BI: Željko, jedan veliki posao priveden je kraju. Kako je sve počelo, kako je proteklo, koliko si ti zadovoljan?
MILOVIĆ: Počelo je tako što je Baku i mene pozvao predsjednik Opštine i pitao da li možemo da iznesemo taj posao za nekoliko mjeseci. Mi smo rekli da to ne možemo ni za nekoliko godina, ali na kraju se ipak ispostavilo da možemo za godinu. Od početka smo htjeli da to bude malo drugačije, da ne bude monografija sa podacima i statistikom – ko je davao golove i ko je nastupao, već priča o gradu, o događajima i fudbalerima.
Baka Stojanović je stariji brat svih sportskih novinara, savršen slušač. Njemu, kad nešto kažeš, izneseš mu ideju, on se uglavnom složi, ne priča puno, ali te upozori šta će sve da se desi ako budeš pogriješio. I ovoga puta je bilo baš tako. Bakine sugestije su bile presudne u situacijama kad ja nisam mogao da dođem do nekih ljudi ili informacija. Ja pamtim „Mornar“ od Stare Madžarice, a on kao najmlađi debitant u istoriji FK „Mornar“ sa nepunih 15 godina u Republičkoj ligi, poznaje materiju. Ne mora urednik da bude „najpametniji na svijetu“, dovoljno je da ima one koji znaju i koji sarađuju, a Baka je bio idealan za saradnju.
Na drugoj strani imali smo Vaska Miloševića, koji je čuvar „Mornarovog“ blaga, i ekipu mlađih saradnika koja se rastrčala po terenu. Imali smo i ono što je najvažnije, odličnu saradnju sa bivšim fudbalerima i porodicama bivših preminulih fudbalera koji su iz svojih domova donosili nikad objavljene fotografije. Rekao sam Baki prije nekoliko dana da knjiga teži tačno 2 kg i 678 grama, bilo je puno rabote.
RB/BI: Baka, kako si ti doživio ovu saradnju? Znamo da imaš dosta informacija i podataka, bio si dugogodišnji fudbaler i sjajan trener. Tu je i dupla „Mornarova“ kruna. Kako je tebi izgledao ovaj rad na Monografiji?
STOJANOVIĆ: Ja sam zahvalan predsjedniku Opštine što mi je dao priliku da budem dio ekipe. A nisam nikakvu dilemu imao da li da prihvatim ili ne, jer sam imao Željka za urednika. Često smo se sastajali, dogovarali i pričali. Danas je ta knjiga moje zadovoljstvo i sreća, to što sam sa Željkom učestvovao u jednom za mene istorijskom poduhvatu. Nije to bilo lako napisati. Pomenut je vrlo veliki broj ljudi i ne smijemo zaboraviti da ih ima još koji su dio istorije „Mornara“, ali nisu mogli svi biti u knjizi. Imao sam prilike da gledam mnogo monografija, imam iskustva, ne samo iz fudbala nego generalno sporta, ali je ovo nešto van svih što sam imao priliku da vidim.
RB/BI: Nema puno sredina koje mogu da se pohvale ovakvim stvarima i ljudima?
STOJANOVIĆ: „Mornar“ je od osnivanja bio simbol sredine, grada, pokretač sportskog duha. Ali vrlo je malo sredina koje su čak i veće od naše, da imaju tradiciju fudbala od 100 ili više godina kako to mi imamo.
RB/BI: Uskoro će Bar dobiti još jednu knjigu o fudbalu, kolega Lazar Macanović je radi, ali je vaš pristup drugačiji. On je tu konkretno za rezultate, plasmane, a ti si, Željko, imao drugačiji pristup?
MILOVIĆ: Htjeli smo da ispričamo priču o gradu, kroz „Mornar“, jer su „Mornar“ i Bar bili jedno cijelo vrijeme. Ta Lazareva priča o statistici je fantastična, da se odmah razumijemo. Da nije bilo knjige „75 godina fudbala u Baru“ njegove i profesora Vaska Miloševića, bilo bi mnogo teže napisati i našu knjigu. Tu su, zatim, bili članci Boška Miloševića iz „Pobjede“ koji su bili fascinantni i omogućavali da se razrade mnogi tekstovi, pa onda izvještaji drugih dopisnika. Knjiga je morala da sadrži sve, od velikih uspjeha do velikih tuga. Od dogovorenih do prekinutih utakmica, od tuča na terenu do bacanja zmije za vrat … A željeli smo i da ubacimo biografije nekih ljudi koji su bili simboli tih godina kada se fudbal igrao. Da bi knjiga bila čitljiva, tu su i kurioziteti, anegdote… u svakom slučaju, nisam sakrio loše stvari kojih je bilo, niti propustio priliku da istaknem dobre.
Ali ako me pitaš koja je najluđa stvar ovdje objavljena, to čak nije ni šarka koju su bacili Baki za vrat u Rožajama, već činjenica da čitavo kolo Crnogorske lige nije odigrano jer je spiker pročitao pogrešnu vijest na radiju. Odigrana je samo jedna utakmica, i to „Mornarova“, jer je zakazana pet dana ranije.
RB/BI: U knjizi fudbal ne kreće od 1921, već dokumentovano, od 1917?
MILOVIĆ: U knjizi je pomjerena ta granica, vremenski ka 1917, geografski ka Starom Baru. Iz Subotice, od Nebojše Jakovljevića koji se bavi naučnim radovima vezanim za fudbal, istražujući u arhivima i drugim ustanovama, članke u kome se jasno pominje fudbalski klub „Antivari“ u Starom Baru, 1917. godine. Nije to bio registrovan klub, već tim, grupa momaka koja je igrala fudbal, a prvi zvanični klub je osnovao Andrija Perović 1921. godine na Pristanu i nazvan „Prvi barski sportski klub Četnik“. Odmah nakon dva mjeseca, osniva se i „Željezničar“. „Četnik“ je bio gradski klub, a „Željezničar“ klub sirotinje, komunista uglavnom. Pošto su bili trn u oku režimu Karađorđevića, htjeli su da ih zabrane, pa su morali da promijene ime u „Crnogorski Jadran“. Krajem decembra 1923. godine došlo je do unije „Četnika“ i „Crnogorskog Jadrana“ i nastao je „Crnojević“, koji je u februaru 1924. godine upisan u „matičnu knjigu rođenih“, registrovan u Splitskom nogometnom podsavezu.
RB/BI: Baka, ti si bio najmlađi prvotimac? Možemo li da se prisjetimo kako je to izgledalo?
STOJANOVIĆ: Ja sam za prvi tim debitovao a da nisam imao ni 15 godina, u Republičkoj ligi, protiv „Iskre“. Nažalost, moj debi nije bio uspješan, primio sam vrlo brzo dva gola, trener je bio Dano Delibašić. Imao je herca da stavi tako mladog golmana, što znači da sam ipak pokazivao talenat, pa sam priključen ekipi u kojoj su bili Petranović, Đinđinović, Vujović, Begović, Kopitović, Bokan, Delibašić… a ja dijete. U jednom takvom sastavu, ja sam izašao sa tremom od njih samih. Međutim, rekord je ostao, nije ga još niko oborio. Jedno vrijeme sam plaćao greške, ali kad sam stasao, moja golmanska karijera je išla uzlaznom putanjom. Bio sam član „Lovćena“, „Budućnosti“, „Sutjeske“, „Petrovca“, „Beograda“…
RB/BI: Trebao si da igrač i za sarajevski „Željezničar“…
STOJANOVIĆ: Trener „Željezničara“ je bio Ćiko Radović. Ja sam preko ljudi koji ga poznaju ugovorio da dođem na Grbavicu. Probali su me i zadovoljio sam. Onda mi je Ćiko rekao da idu u Bratunac na pripreme i da će mi poslati telegram na klub da se priključim. Međutim, tog telegrama nije bilo, pa me karijera povela u drugom smjeru. Dano Delibašić je tada bio alfa i omega kluba, i trener i igrač i ekonom i sve, baš sve, svi smo ga voljeli, kad se Dano pojavi kao da je Bog među nama. On je prijatelj bio sa mojim ocem, a otac iz porodičnih razloga nije želio da ja idem van Bara, pa su se njih dvojica dogovorili. Telegram je stigao, ali ga je Dano sklonio da ga ja ne vidim. Ja za to nisam znao do očeve smrti, Dano mi je rekao tek poslije toga.
RB/BI: Tvoja karijera trajala je do…
STOJANOVIĆ: Ja sam u fudbalo 50 godina, a u „Mornaru“ 30. Vratio sam se 1979. ili 1980. godine iz Petrovca u Bar. Tu sam se zaposlio i i branio nekoliko godina, u međuvremenu završio Višu trenersku u Beogradu. Trenirao sam kasnije „Luku Bar“ i kad je došlo do fuzije dva kluba, „Mornara“ i „Luke“, postao sam trener prvog tima. To su te možda najznačajnije godine kluba. jer je Mornar 1993/94. i 1994/95. napravio istorijske rezultate. Prve godine smo bili drugoplasirani iza „Iskre“, igrali baraž za ulazak u Drugu ligu. Eliminisali smo prvo „Župu“, a „Borac“ dobili ovdje 1:0, a tamo izgubili 7:1 iako smo poveli. To me i danas boli. Ne znam kako je do toga došlo, kako se to desilo.
MILOVIĆ: Baka se strašno ljutio zašto u knjizi ima pet tekstova o njemu. Ali je moralo da ih bude. To su pet vrlo simptomatičnih stvari, koje su dokazivale duh vremena. Prvi put kako je debitovao, drugi tekst je kako je dobio zmiju za vrat, treći kako je trebao da pređe u Željezničar, četvrta je biografija uopšteno, i peti događaj u Ulcinju kada je kao sudija pištoljem rješavao stvari. Svih pet tekstova su ušli uz moje pozivanje na uredništvo.
RB/BI: Da se dotaknemo te čuvene zmije. Rožaje, protiv „Ibra“, Baka mlad momak, a gledaoci na metar i po?
STOJANOVIĆ: Bilo je teško, Crnogorska liga. Ja mlad, u sastavu mnogo iskusne ekipe. Počela je ta utakmica, navijači nezadovoljni igrom. Neizvijesnost maksimalna. Non stop je vršen pritisak na mene. Ograda i mreža, toliko udaljena da gledalac može da priđe i da onu zmiju stavi iza mene. Osjetio sam nešto, mahinalno se okrenuo i vidio zmiju, užas, stres, ne mogu da povjerujem. Ja pođem kod sudije, a on kaže meni: „Dijete, idi, brani, da izađemo živi odavde“. Naravno, tu smo utakmicu izgubili. Još je nešto interesantno. „Pobjeda“, sportska strana, „Ibar“ dolazi kod nas da igra, a izlazi naslov: „Revanš, Barani spremaju morskog psa“. Polsije sam došao u Rožaje kao golman „Lovćena“, a oni me prepoznali, donijeli kanap, bacali ga pored mene i vikali glasno: „Zmija, zmija“.
RB/BI: Željko, morao si da ideš i van Bara da bi došao do podataka.
MILOVIĆ: U sklopu finansija za rad na knjizi, Opština je obezbijedila odlazak u Split, kod ljudi koji se bave Splitskim nogometnim podsavezom, jer je „Mornar“ od svog nastanka do 1931. bio dio tog takmičenja. Uz pomoć Jurice Gizdića, čovjeka koji je hroničar tamošnjeg sporta, dobio sam neke podatke, članke iz lista „Novo doba“, arhiva Podsaveza je uništena u Drugom svjetskom ratu. Nakon toga moralo se ići na Cetinje i dobiti tekstove o Cetinjskom nogometnom podsavezu. Nebojša Jakovljević mi je obezbijedio sastave „Četnika“ i „Jadrana“ iz 1923. i sve te krucijalne stvari iz vremena pred Drugi svjetski rat, uključujući i tekst o tome kako su magarci prekinuli u Baru utakmicu između „Arsenala“ i „Mornara“.
RB/BI: Baka, ne možemo da se ne dotaknemo i ovih dana, duvaju neki novi vjetrovi. Fudbalski Bar može da se diči i rezutatima i organizacijom današnjeg „Mornara“.
STOJANOVIĆ: Kad je ovo prvenstvo u pitanju, ovaj prvi dio šampionata, „Mornar“ je napravio odličan rezultat. Nadam se da će tako biti i u proljećnom dijelu prvenstva koji je mnogo teži. Posebno me raduje što je Zoran Đurašković priključio ekipi jedan broj mladih igrača, jer pravi klub mora da ima bazu, podmladak. U virjeme kad sam bio trener, „Mornar“ je bljesnuo, mi smo ušli u Drugu ligu, ali čekao nas je očaj jer smo brzo ispali, pa smo palu u Crnogorsku, pa u treću, južnu regiju. Garant budućnosti kluba je mladi igrač. Danas „Mornar“ ima nekoliko njih koji zaslužuju da im se posveti pažnja, recimo Duraković, Škrijelj, Bišević, Luka Perović… Njima se mora posvetiti pažnja, a mi već 20 godina nemamo ozbiljan rad sa mladim selekcijama. Ostao je nedosanjan san koji se tiče evropske scene. Bio bih najsrećniji da budem taj koji će izvještavati sa jedne takve utakmice. To mi je želja, evopska utakmica našeg „Mornara“.
RB/BI: Željko, kao neko ko je prošao kroz svih 100 godina detaljno, možemo li onako na brzinu da izdvojimo neke od igrača?
MILOVIĆ: Igrači se slažu da je najbolji igrač svih vremena bio Dano Delibašić. Igrač koji je najviše uspio u karijeri je Slobo Marović, odmah nakon njega dva golmana – Jegulja Leković i Peja Kaluđerović. Najveći talent ikad Igor Perović koji je sa 17 godina igrao za „Nicu“, a od malo starijih nevjerovatni Željko Lekić. Sad bih mogao da ti kažem ko je dobio najviše crvenih kartona, ko je bio najnezgodniji igrač, najveći provokator, ko je imao „najkraću miću“, ali ćemo to preskočiti.
Najzanimljivija utakmica koju je „Mornar“ igrao bila je protiv kombinovane reprezentacije Jugoslavije kad je došla ovdje na pripreme. Poveli smo 1:0, Željko Lekić je dao prvi gol, a onda je Savićević odlučio da počne da igra. Izgubili smo 8:1.
Neće mi zamjeriti Neno Vučković, koji je bio kapiten, naravno, da ovo ispričam. Miloš Đelmaš, Partizanovac, jednog našeg igrača je htio da ponizi – prebacio je loptu petom preko glave, i onda se vratio da ga preševa, bio je stvarno klasu iznad našeg ramga, ali to nije bilo sportski. Nakon tog poteza, prišao mu je kapiten neno, uhvatio ga za ruku i rekao mu: „Vidi, jeste mnogo bolji, ali nas ponižavati nećete! Idući put to uradi i slomiću ti nogu“. Đelmaš više nije pokušavao takve egzibicije na terenu. Tako da, eto, to je „Mornar“ otprilike.
RB/BI: Eto tako se čuva ugled i tradicija, mora nekad i tako.
