Prezime Mehmedović u rukometu ima posebnu „težinu“. Svojevremeno je Veselin Vujović kazao da bi, da je trener ženskog kluba, prva igračica koju bi doveo u svoj tim bila djevojka sa tim prezimenom.
Naravno, riječ je o Majdi, legendarnoj našoj rukometašici, jednoj od najboljih krilnih i univerzalnih igračica na svijetu u posljednjih 15-ak godina.
I dok Majda broji vjerovatno posljednje mjesece blistave karijere, na najveću scenu stupa njena sestra.
Pomalo iznenađujuće za širu sportsku javnost, Mela Mehmedović je prije nekoliko dana potpisala ugovor sa najvećim hrvatskim klubom, učesnikom Lige šampiona – zagrebačkom Lokomotivom.
“Možda se, gledajući sa strane, sve dogodilo odjednom, ali ovo je “proces” koji je trajao”, kaže 19-godišnja Mela.
Može se reći da je karijera Mele Mehmedović do sada protekla “ispod radara”, iako je, bez obzira na njenu mladost, bila veoma živopisna – sa usponima i padovima, sa više situacija koje su je dovele do sportske raskrsnice.
Ukratko, počela je u Baru, kod Marka Dobrkovića, nastavila u Budućnosti sa 16 godina, u timu Dragana Adžića, bila blizu prvog tima, prije nego što je doživjela ozbiljnu povredu koljena i dočekala da se njena generacija podgoričkog kluba raziđe…
“To su bili veoma teški trenuci za mene i prva odluka koju sam morala da donesem. Odlučila sam da se vratim u Bar, a kada se mislilo da sam napravila korak unazad ispostavilo se da sam napravila dva koraka naprijed. To je bila, ispostavilo se, najljepša godina – ponovo u mom gradu, sa ljudima koje volim i sa mojim omiljenim trenerom Draganom Gvozdenovićem. Uz njega, i kompletnu atmosferu, ponovo sam dobila želju za rukometom i vjeru u sebe…”, priča Mela.
Druga raskrnica bio je odlazak iz Bara…
“Razmišljala sam da li da nastavim, ili da se posvetim školovanju, upišem fakultet koji želim… Odlučila sam, ipak, da dam sebi još jednu sportsku šansu, jer volim rukomet i imam samopouzdanje, pa sam prihvatila opciju da odem u Umag”.
Igrama u malom hrvatskom klubu privukla je pažnju najvećeg.
“Igrala sam dobro, igrala sam 60 minuta, ali mislim da je presudilo moje izdanje u direktnom duelu sa Lokomotivom, u kome sam dala sedam golova. Došao je poziv, počelo je da se radi na prelasku, “umiješala” se i moja mama, ili što je Majda više puta rekla – majka lavica – i završeno je sve. Imala sam i malo sreće, jer je Umag došao u probleme, postojala je mogućnost da se klub ugasi, tako da sam mogla da dobijem raskid ugovora”.
Bilo je, dakle, i malo sreće, kaže Mela, koja se sada sprema da “ugrabi” priliku.
“Najvažnije je da se ja osjećam lijepo, želim da napredujem, da se usavršavam kao igračica, da pomognem timu… Ne očekujem da, recimo, osvojim olimpijsko zlato, da budem najbolja na svijetu, ali, naravno, da imam sportske ambicije. Želim i da ostvarim još jedan cilj – da završim fakultet. I mislim da je i zbog toga dolazak u Zagreb velika šansa, jer i klub i grad pružaju mnogo mogućnosti, i na sportskom i na životnom planu”, kaže Mela i kaže da planira da na jesen upiše studije, a dvoumi se između psihologije, političkih nauka, žurnalistike…
Što se tiče sportskih ambicija, želi da ide, kao i do sada, korak po korak, a priznaje da ima snove:
“Svaku noć, prije nego zaspim, u misli mi dođe naš nacionalni tim, zamislim sebe u dresu Crne Gore, navijače, himnu… To je i normalno. Sada sam, smatram, u situaciji kada sve zavisi od mene. Ako budem dovoljno dobra, ako pokažem koliko mogu, zašto ne bih vjerovala da ću dobiti šansu”, kaže Mela, koja je ljetos bila članica naše juniorske selekcije.
Na pitanje da li joj prezime i to što je sestra slavne igračice predstavlja teret, Mela otresito odgovara:
“Ja sam najponosnija na svijetu zbog svega što je moja sestra uradila u karijeri i dobro znam kakav je trag ostavila. U glavi mi je uvijek bilo – nemoj da je izblamiraš, moraš da budeš na nivou, ali ne bih to nazvala teretom. Jednostavno, to je tako. Ali, s druge strane, razmišljala sam i u stilu – ako može Majda, mogu i ja. Bude mi krivo ako mi neko kaže da je meni lakše, jer mi je Majda sestra. Nisam ja u rukometu zbog Majde, već zbog sebe. Majda je uradila velike stvari, ja tražim svoj put. Iako igramo na istoj poziciji, nismo čak ni isti tipovi igračica”, kaže Mela.
Majda je, čak, kaže ona, bila i protiv toga da se bavi rukometom.
“Kada sam rekla da želim da treniram, mama me je odmah podržala, tata je rekao – “pusti je, proći će je za pet dana”, a Majda – “nemoj, molim te, pomoći ću ti sve, kreni na balet, ples, šta god, samo ne rukomet. To su krv, suze i znoj”. Ali, kada je vidjela koliko želim i volim, bila mi je, naravno, najveća podrška. Dok smo bili zajedno u Budućnosti znale smo da pričamo do 3-4 sata ujutro, da mi ona prenosi neke situacije i anegdote, da me savjetuje, hrabri, tješi… Iako sam joj nekad, posebno dok sam bila još mlađa, često bila dosadna”, uz osmjeh kaže Mela i prepričava:
“Dešavalo se da dođe mrtva umorna od puta i utakmica, a ja, kako je nisam vidjela 15-ak dana, imam toliko toga da joj ispričam, pa ne stajem, sve dok mi ne kaže: “Mela, molim te, hoću da spavam, imaš sjutra deset eura od mene, samo me pusti”. I tako ja ujutro dobijem deset eura i onda joj sve ispričam što sam htjela”.
Prošle su godine, odrasla je i Mela, ali njeno vrijeme, čini se, tek počinje. Za početak, prezime Mehmedović je ponovo na najvećoj sceni…
