Gošća Milana Vujovića u “Promenadi četvrtkom” bila je Divna Ratković, odličan đak četvrtog razreda Gimnazije “Niko Rolović” sa prosječnom ocjenom pet, najbolja sportistkinja Bara 2019. godine, sjajna šahistkinja i jedna od najtalentovanijih teniserki na ovim prostorima.
RB/BI: Prije dva dana si se vratila iz Turske, sa turnira u Antaliji. Dobila si neke, kako vi to kažete “skrivene poene”, što znači da imaš prve prve WTA bodove. Možda se tvoje ime uskoro pojavi i na WTA listi. Kako je bilo u Antaliji, koga si dobila, od koga si izgubila?
Ratković: U Antaliji je bilo jako lijepo, ostala sam sedam dana, cijelu nedjelju. Dobila sam četiri meča zaredom, prošla sam tri kola kvalifikacija. Uglavnom, sve protiv kojih sam igrala bile su starije od mene i sve su bile bolje rangirane, imaju svoja mjesta na WTA listi. Prvo sam dobila Bugarku P. Georgievu, koja je godinu starija od mene, potom Turkinju D. Turkmen, koja je bila postavljena za prvog nosioca u kvalifikacijama. Bila je 1144. na svijetu i iskreno da kažem, nije mi to bilo neko iznenađenje, jer znam koliko mogu. A onda G. Jang, djevojku iz Južne Koreje, odakle je i moj najomiljeniji bend BTS, da i to spomenem. Bila sam presrećna jer sam prošla u glavni žrijeb iz kvalifikacija. U prvom kolu dobila sam još jednu Turkinju, M. A. Uyar, koja je takođe bila bolje rangirana od mene, kao i od svih prethodnih protivnica. U drugom kolu izgubila sam od Slovakinje A. Jaskove. Pobjeda u prvom kolu mi je najdraža u krijeri, jer prvi bod u seniorskoj konkurenciji mnogo znači. Radi se o takozvanim skrivenim poenima. To znači da se oni trenutno ne vide, jer treba da se ažurira lista, ali u toku ove godine, nadam se, i vjerujem, da ću i zvanično biti na WTA listi. Ti skriveni poeni se, dakle, ne vide, ali pomažu kada se prijavite za sljedeći turnir da budete bolje rangirani u odnosu na igračice koje nemaju te bodove.
RB/BI: Ova godina, to znam po nekim drugim sportistima, najvažnija je u tvojoj karijeri, jer se mnogi sportisti izgube na prelazu iz juniorske u seniorsku konkurenciju. Pretpostavljam da i ti misliš da ti je ova godina prekretnica?
Ratković: Jeste. Najteži je prelaz iz juniorskog u seniorski rang. Kad igrate juniorski, to je do 12, 14 i 16 godina, sve je povezano. To je jedan tip turnira, to su ETA turniri. Onda imate ITF turnire, to je od 18 godina. Tu počinjete bukvalno od nule. U te turnire, fjučerse, to su petnaest, dvadeset hiljada, šezdeset hiljada, vi normalno, ako nemate rang, ne možete da uđete. Ali, što rade razvijenije države kao što su Francuska, Njemačka, Španija, Italija? Oni svojim juniorkama, onima koje su u top deset, daju wild kartu. To su, u stvari, ulaznice u turnir, iako one nemaju rang. I one su odmah u glavnom turniru, ne moraju da igraju kvalifikacije.
RB/BI: Ti si igrala tri meča u Antaliji, u kvalifikacijama, i već si bila izmorena kad si si stigla u glavni žrijeb.
Ratković: Naravno. A one su već na turniru i odmah igraju glavni žrijeb, a čim dobiju jedno kolo, dobijaju bod, dok ja moram da prođem tri kola kvalifikacija i prvo kolo glavnog turnira da bih dobila taj bod. Iz turnira u turnir, nakupi se tu mečeva i onda ste izmoreni. Nažalost, kod nas nema fjučersa za žene, bilo je prošle godine organizovanih osam za muškarce, a za žene nijedan. Znači da ne postoji interesovanje. A moguće je da teniski savezi omoguće svojim najboljim igračima wild karte, da ne idemo dalje, samo do Hrvatske, Srbije, Bosne, ali to isto ide, nažalost, na malo teži način, tako da moramo da se oslonimo na sebe i sami da se probijamo.
RB/BI: Takva ti je karma, što kažu, takva ti je sudbina. Sama se probijaš, naravno uz fantastičnu i fanatičnu pomoć svoje divne porodice, što se nekako poklapa sa tvojim imenom. Samo još ovo, u Antaliji u drugom kolu si izgubila. Jesi li igrala do kraja ili si predala meč zbog bolova u leđima, kako sam negdje pročitao?
Ratković: Igrala sam u drugom kolu glavnog turnira protiv Slovakinje i bio je stvarno jak bol u leđima, velika upala mišića. Jednostavno, vidite da ne možete ništa – ni da se krećete. Trebalo je da predam, ali ja nikad u životu nisam predala meč, čak i ako vidim da ću da izgubim. Iako me sve boli, ne mogu da predam meč. Jednostavno mi nešto ne dozvoljava, nego se borim do kraja, probam da pružim svoj maksimum.
RB/BI: Zato što si rođeni pobjednik.
Ratković: Mogla sam da predam, već na 2:0 sam vidjela šta će biti i u kakvom sam stanju, ali igrala sam do kraja.
RB/BI: Rekli smo da si prepuštena sama sebi. Srećom, porodica ti je odana – otac Peđa, majka Danijela koja je uvijek s tobom na turnirima. Iako si 2019. godine bila sportistkinja Bara, ni poslije toga ništa se nije promijenilo. A tu su turniri, boravci u zemljama u kojima je prilično skup život i običnim ljudima, a posebno na turnirima gdje se vrti ogroman novac. Mogu misliti kakvi su uslovi smještaja, boravka i tako dalje. Kako izdržava porodica Ratković?
Ratković: Sa mnom od moje jedanaeste godine majka ide na turnire. Tada sam i počela da igram međunarodne turnire i igram ih već sedam godina. U mlađim kategorijama, dok sam igrala nacionalne turnire, išli su obično majka i tata sa mnom, a kasnije je samo majka išla, jer su joj dozvoljavale obaveze koje je imala na poslu. Mogla je da ide sa mnom i da isprati cijelu moju karijeru i bez nje to ne bi bilo moguće. Ona je bila sa mnom na svakom turniru. Mnogo je teško kad igrate turnir i sa druge strane imate protivnicu koja dolazi sa dva trenera, sa psihologom, kondicionim trenerom, teniskim trenerom, ponekad sa roditeljima, ali uglavnom, ima tim.
RB/BI: Ona, kad god okrene glavu “pogodiće” nekog poznatog iz one mase, a ti možeš da vidiš samo majčine oči.
Ratković: Tako je. Meni ona daje najveću snagu i to što ta protivnica može da ima deset trenera, jednostavno me ne interesuje ko je sa druge strane i koga ima u timu. Jer meni majka predstavlja sve – i psihologa i fizioterapeuta i teniskog i kondicionog trenera. Toliko je u sportu da se odlično u sve razumije i sve ovo sam postigla zahvaljujući njenoj podršci. Ona je išla sa mnom na turnire, podržavala me, a ima jako teških momenata u tenisu, uspona, padova, ali nikad nismo odustajali. Dešavalo se da ja kao igrač toliko padnem, ali vi to, kao neko ko me gleda sa strane, ne možete da vidite. To su ti unutrašnji, psihološki lomovi. Ali ona, moj otac, brat Aleksandar, uvijek su tu i kad su mi dolazili trenuci da ne želim više da igram, oni su mi govorili da su tu, da računam na njih u svemu, ali da ja odlučujem. To dođe svakome, ali oni ne vrše pritisak da moram da dobijem neki turnir. Stalno mi govore: “Uživaj, tu si na terenu, radi što voliš, a mi ćemo ti pomoći sve što možemo i pružiti najveću podršku”. Uvijek su tu. I u tim nekim ključnim momentima, kada sam bila toliko pala, majka je vazda bila tu da me podrži. Ta njena snaga je nešto što je mene diglo iz pepela, da kažem. Kako izdržavamo? Imamo pomoć s majčine i očeve strane. To su veliki troškovi, jer jedan turnir traje sedam dana. Sad zamislite da smo samo skoncentrisani na Bar ili na Podgoricu, jer povremeno treniram u Baru, Podgorici, Ulcinju. Svi ti putni troškovi, oprema, reketi, patike, putovanja, hoteli, hrana – to su ogromni troškovi. Bila sam proglašena za sportistu Bara 2019. godine, nažalost, u našoj opštini je tako neko pravilo ili sistem da ja, kao individualni sportista, kome nije potreban klub i koja se takmičim na međunarodnom nivou, nemam pravo da konkurišem za sredstva koja Opština dodjeljuje sportistima na godišnjem nivou. Ne znam šta da kažem, ali mislim da to nije u redu. Jer ja sam, mogu slobodno da kažem, bez lažne skromnosti, jedna od najuspješnijih teniserki i sportista u Crnoj Gori.
RB/BI: I ambasadorka Bara u svijetu.
Ratković: Smatram da treba da imam neku adekvatnu pomoć, što se tiče grada ili države. Nažalost, to nije tako. Godinama smo navikli na to i ne očekujemo više ništa i prepušteni smo sami sebi i tako funkcionišemo. Dobra organizacija, podrška, tu smo vazda jedni za druge i smatram da je to jedini ključ uspjeha.
RB/BI: Dvije stvari: ako si primijetila, zasuzio sam dok si govorila o majci. Što ću, lak sam na suzu. A drugo, nije ni čudo što imaš prosjek 5, ovako pametna, elokventna. Ali ni te ocjene ti nisu došle s neba, nego si morala svaku da zaradiš. Rekla si mi, ne pitaju te profesori baš u ponedjeljak ujutro kad se vratiš u nedjelju veče sa turnira, nego to ostave za petak, ali tog petka ti moraš da znaš za pet da bi tu ocjenu i dobila.
Ratković: Tako je, naravno. Prvo, ovom prilikom želim sve da ih pozdravim, pogotovo razrednu Ljiljanu Raković. Sreća je što imam dobru razrednu koja mi izlazi u susret, a svi profesori mi stvarno pružaju podršku, prate, tu su uvijek da mi pomognu. Međutim, nikad ne želim da iskoristim to što sam igrala na turniru, što sam uspješna, da se, kad dođem u školu ponašam u smislu: “Ja sam ja i vi treba meni da izađete u susret.” Meni to nikada nije padalo na pamet, nisam takva osoba. Uvijek sam iskrena. Pružaju mi podršku i izlaze mi u susret tako što, kao što ste rekli, na primjer, dođem u nedjelju i, znam, neće da me pitaju u ponedjeljak, utorak. Ali u četvrtak, petak, sljedeći ponedjeljak, ja isto moram da znam kao i učenik koji je bio tu prošle nedjelje i koji je znao za pet.
RB/BI: Ali ti i ne bi ni pristala na neku privilegiju te vrste?
Ratković: Naravno. Ali imamo 12-13 predmeta, gradivo je zahtjevno i teško. I sad zamislite, na primjer, za dane kada sam u Baru, od sedam i po do jedan mi je škola. Pošto smo moja porodica i ja više od četiri godine putovali za Podgoricu, radi tenisa, dođem u jedan iz škole, na brzinu ručam, majka i tata u dva dođu s posla, oni su godinama bez ručka bili, jer mi u dva i petnaest idemo za Podgoricu, a ja odmah iz kola na trening. To je tako trajalo godinama. Treniram dva, dva i po sata i vratim se uveče u sedam ili osam. Onda, a sve je to na brzinu, dan isplaniran u minut, na brzinu večeram i onda uzmem da učim od devet. Od devet do tri ujutro ne izlazim iz sobe: biologija, matematika, maternji, istorija… ali ja sam jednostavno takva. Čak mi i majka nekad kaže dosta je više, u smislu, nemoj više, nego odmori. Ali nema šanse da popustim, od kad sam mala bila vazda sam imala sve petice. I da ne treniram imala bih te ocjene, ali moj je uspjeh što i pored svih rezultata, nagrada, sporta, putovanja, imam prosjek 5,0 i to ne može, stvarno, svako da postigne. Recimo, sve moje vršnjakinje protiv kojih igram na turnirima širom Evrope, napustile su školu i samo se bave tenisom. Meni to ne pada na pamet. I u mojoj školi, što je normalno, ima dosta đaka koji, jednostavno, nisu zainteresovani za sport, ne bave se sportom i opet ne mogu da budu skroz odlikaši, nego se zadovoljavaju trojkama, četvorkama, što je potpuno normalno. Zato smatram da ovo što ja postižem, objektivno, rijetko ko može da postigne.
RB/BI: To ti je najtačnija dijagnoza čitavog ovog razgovora, ali ne bih te tako lako pustio iz ovog studija, još ću malo da uživam u razgovoru s tobom. Višestruka si prvakinja Crne Gore u atletici, u juniorskoj konkurenciji (200 m, 300 m, skok u dalj, 1.500 m, i tako dalje). Pobijedila si na jednom prvenstvu OŠ “Jugoslavija” u šahu tako što si potopila sve svoje rivale koji su išli u raznorazne Škole šaha, samo si došla i savladala ih. Dakle, jedna polivalentna, uspješna mlada osoba. Ja sam ponosan što si danas u našem studiju. Trenutno si možda i najbolja ambasadorka ove zemlje među onima koji imaju manje od dvadeset godina. Ti za koji dan puniš devetnaest. Očekuje te naporna godina. Međutim, u septembru ove godine odlaziš iz Bara, jer si iz Amerike dobila poziv koji se ne odbija. Reci nam o čemu se radi?
Ratković: Radi se o koledžu u Americi. Koledži iz Amerike svake nedjelje prate tenisere. Na toj listi je pet hiljada igrača, što muških, što ženskih. Svako, naravno, hoće da “uhvati” one najbolje. Pošto je meni najbolji rang u juniorskoj kategoriji bio 133. mjesto, to je, normalno, za prvu diviziju, i tada te traže najjači koledži. Tokom dvije prethodne godine imala sam oko pedeset ponuda. Obično igrači mojeg godišta, nekad o tome pričamo na turnirima jer je svako u nekoj sličnoj situaciji, imaju oko petnaest do dvadeset, a ja sam imala pedeset. Ubjedljivo najviše od svih. Stvarno, sve su bile sjajne i dobre ponude, to su bili koledži koji na primjer, završe u cijeloj Americi u top dvadeset, top trideset. Imala sam jedan u top pet, top deset. Mnogi su tu aspekti kako i koji koledž da izaberem. Imala sam dosta ponuda iz Kalifornije, s Floride, Teksasa, iz unutrašnjosti Amerike… Međutim, morala sam da gledam odnos između mene i tih trenera. Mi smo svake nedjelje pričali preko Zoom-a.
RB/BI: Inače, ti pričaš srpski, crnogorski, bošnjački, hrvatski, dakle, jedno četiri-pet jezika, ali i…?
Ratković: Engleski, italijanski i turski. Najviše sam pričala s tim koledžom koji sam izabrala, ali i sa svima ostalima. Svi su oni fini na telefonu, to je ozbiljna priča. Tu nema prevare, tu nema veza. Znači, zovu te jer si zaslužio. I oni znaju da cijene uspjeh. Od tih pedeset, bila sam napravila listu svojih top deset. Bilo je tu mnogo aspekata, poput lokacije, jer imate koledže koji su zabačeni, a imate i one koji su u centru nekog grada ili su blizu nekog velikog, pa treba da gledate koliko je udaljen od nekog aerodroma, što je bliže to je bolje. Onda, kakva je klima tamo, kakvi su uslovi, mada meni su stvarno svi nudili ful stipendiju, što je dobro, sve je pokriveno. Izabrala sam koledž koji se zove Rajs. On je u Hjustonu, u Teksasu. Po njihovoj listi, koju možete naći na internetu, prvi je Masačusets, onda Harvard, Stanford, Jejl, Prinston i Rajs. Znači, Rajs je šesti najbolji u Americi. Imala sam i drugih ponuda. Na primjer, Rajs je četrdeseti što se tiče tenisa u državi, mada se to svake godine mijenja, imala sam ponuda od nekih koji su po tome u top pet, ali osjećate da to nije to, jer nije mi odgovarala lokacija, klima… Onda sam izabrala ovaj koledž, gledala sam da je jak i akademski i teniski. Igra jednu od najjačih konferencija, stvarno je ozbiljan tim, ima sedam cura u timu. Naravno, neće mi biti lako, biće mi najteže da se odvojim od kuće, ali mislim da je to neki moj put i pravac kojim sam zaslužila da krenem. I šta je još privilegija: ima dosta igračica koje same šalju poruke tim koledžima, a meni su sve ponude oni sami prvi poslali. Insistiraju na razgovoru, da dođem, kao što je bio Rajs, šesti u Americi, moja prva opcija, tako sam ja bila njihov prvi pik. Oni su me čak čekali mjesec i po, iako su imali još deset, petnaest cura koje su htjele baš tamo da budu i da uđu, ali su mi dali vremena jer su bili mnogo zainteresovani. Mislim da smo kliknuli i da mi je to baš pravi, dobar put.
RB/BI: I sad sve zavisi od tebe. Ja sam uvjeren da ćeš da se trijumfalno vratiš iz Amerike, ako se ikad vratiš za stalno, ali o tom potom. Dok ne odeš u Ameriku, dok ne dođe taj septembar, šta ćeš da radiš, kako ćeš da treniraš, kako sada provodiš vrijeme na treningu? Imaš li adekvatne ljude koji su uz tebe, osim naravno, majke koja bdije i čitave familije?
Ratković: Što se toga tiče, do prije tri mjeseca sam trenirala sa Pavlom Roganom. On je naš bivši Davis Cup reprezentativac, a onda je ušao, nakon toga, u trenerske vode. Međutim, on je prije dva i po, tri mjeseca, otišao da radi u inostranstvo. Jednostavno, dobio je bolju ponudu tako da sam ja, po ko zna koji put, ostala bez trenera. Mene to, međutim, uopšte ne sputava, oguglala sam na to. Prepuštena sama sebi prosto moram da imam tenis u malom prstu. Naravno, uvijek je dobro došla neka stručna pomoć. I Đoković ima trenera, tako da svima treba trener.
RB/BI: Osvaja li Australian Open?
Ratković: Normalno. Sto posto! Kako sam rekla, moram sama da se snalazim. Zadnja dva mjeseca treniram s Igorom Gigom Dabanovićem. On se prije bavio tenisom i bio jako uspješan. Dobro držimo loptu, može sa mnom, parira mi i to mi je najbitnije. Povremeno putujemo za Ulcinj sa Zoranom Ivaniševićem. Stvarno, prije ovog turnira u Antaliji nisam bila u ful formi jer sam imala obaveza oko vozačkog ispita, oko škole, tako da sam prezadovoljna rezultatom. Do odlaska na koledž, naravno, treniraću. Škola mi počinje 30. januara,a gledaću da odigram što više profesionalnih turnira.
RB/BI: A onda ćeš vidjeti kako će to da izgleda kad te Amerikanci uzmu pod svoje. Divna, hvala ti na ovom razgovoru i – nemoj nas zaboraviti!
Ratković: Neću, hvala vam puno na pozivu.
