Otac crnogorskih reprezentativaca Božidara i Nebojše Simića, i trener ŽRK “Mornar 7” Goran Simić, za svoje sinove kaže da su u djetinjstvu bili jako nestašni, ali dobri dječaci. Ponosan je na njihov uspjeh, ali ga ne čudi jer potiču iz rukometne porodice. Savjetovao bi ih da se smire i dobro odmore pred meč sa Francuskom.
Braća Simić gen za rukomet naslijedili su od roditelja. Goran je bio golman, a njegova supruga je bila desni bek Mornara.
“Prije odlaska na studije trebalo je da zamijeni igračicu Stanku Božović, odnosno Mugošu. Međutim, ona je strašno željela da studira kriminalsitiku i pošla je u Skoplje. Tako je njen životni put krenuo drugim tokom. Porodica je rukometna i uopšte me ne iznenađuje njihov uspjeh. To je ta genetika i djeca cijelog života kupe to što je lijepo”, kaže on.
Nebojša i Božidar, kako kaže njihov otac, bili su jako nestašni u djetinjstvu.
“Mnogo ima anegdota vezanih za njih. Bili su svestrani kada je riječ o sportovima. Tako je Nebojša probao košarku i druge sportove dok je došao na rukomet. On je od devet godina stao na gol i nastavio svoju karijeru”, priča Simić.
Za razliku od njega, Božo je trenirao fudbal.
“Čak je stigao do pionirske reprezentacije do 14 godina i bio je strašno dobar fudbaler. Uporedo zbog brata je išao na rukomet i tako je tri godine uporedo tri godine trenirao oba sporta dok nije presjekao”, kazao je Simić.
Treći brat se rekreativno bavi sportom, ali njega roditelji ne forsiraju da se bavi sportom jer je, kako kaže otac, fantastičan učenik.
Izuzetno je ponosan na svoje sinove.
“Kada vidim da je moj sin Nebojša kao golman prevazišao svog oca, onda je to sigurno uspjeh roditelja i roditelji moraju biti srećni. Uporni su bili na svom rukometnom putu i sve je to rezultiralo da obojica igraju u inostranstvu”, kazao je on.
Nebojša je, po njegovim riječima, napravio fantastičnu karijeru u Njemačkoj, Božidar se još bori.
“On još traži svoje mjesto pod suncem, što se kaže. On je poslije Makedonije i BiH stigao u Sloveniju. Igra u ozbiljnoj ligi gdje se igra brz i fantastičan rukomet”, priča ponosni otac.
Simić je siguran da je selektor crnogorske reprezentacije bio oduševljen kada je izvršio okupljanje rukometaša.
“Vidite i sami da i taj Radojica Čepić, koji je fantastičan igrač i kojega smo dobili za duže staze igra za slovensku ligu, za Celje. Imamo tu još lijevog beka Dragaševića, koji, nažalost, zbog mononukleoze nije bio prisutan na ovom okupljanju. Tako da mlađe kategorije tjera da uspiju taj brzi rukomet koji se igra u Sloveniji, Švedskoj, skandinavskime zemljama”, kazao je on.
Simić kaže da su utakmice protiv Slovenije i Hrvatske pratili sa velikim brojem prijatelja i rodbine.
“Atmosfera u porodici je bila takva kao da smo sa njima u Mađarskoj. Teško sam preživio posljednjih šest minuta utakmice sa Slovenijom, dok sam u utakmici sa Hrvatskom uživao”, kaže on.
Kaže da su nakon Holandije naši reprezentativci malo “pali”, ali da očekuje od njih da se izdignu i pokažu odličnu igru. Objašnjava da dolaze dvije najteže utakmice.
“Island je možda i teži protivnik, jer ako pogledate statistiku da se nikad Francuska nije naigrala protiv Islanda”, kaže ovaj rukometni trener.
Svom sinu Nebojši savjetovao bi da se smiri, da odgleda neki film.
“Oni imaju jako malo vremena, toliko puta se testiraju, svakog sata im se mijenjaju dnevni planovi i nemaju vremena da odmore. Oni su sjajni i šampioni su, nema tu šta”, kazao je Simić.
Cetinje je srce rukometa Crne Gore
Kaže da je nakon svake uspješne utakmice dobijao video materijal slavlja i podrške sa Cetinja.
“Ja sam godinu bio dio rukometnog kluba Lovćen i imam veliki broj prijatelja tamo. Tako da me to uopšte ne iznenađuje jer Cetinje je rukometno srce Crne Gore. Svaka im čast na podršci koju pružaju rukometašima i ekipi u svom gradu, a da ne pričamo o reprezentaciji, jer znamo koliko je broj njih iznikao baš na Cetinju”, kazao je Simić.
